brodogradilište, industrijski pogon za gradnju i popravak brodova i drugih plovila, smješten na pogodnom mjestu morske obale, na riječnim ušćima, obalama rijeka, kanala i jezera. U većini brodogradilišta grade se čelični brodovi, ali ih ima i za gradnju drvenih brodova ili brodova od umjetnih materijala, a i specijaliziranih samo za popravak i održavanje brodova (remontno brodogradilište). Znatno se razlikuju po veličini, opremljenosti, metodama rada te po broju zaposlenika. Najveća brodogradilišta zapošljavaju i više od 20 000 radnika.
Brodogradilište se dijeli na proizvodne pogone potrebne za odvijanje pojedinih faza brodograđevnoga proizvodnog procesa. Brodograđevni pogon obuhvaća odjele za gradnju trupa: skladište limova i profilâ (predobradba: ravnanje, čišćenje i temeljno bojenje), radionicu za obradbu limova i profilâ (obilježavanje, rezanje, savijanje), montažnu radionicu (izradba, odn. predmontaža sekcija trupa, montaža, odn. gradnja manjih brodova), skladište sekcijâ, navoze, suhe dokove i dr. Opremno-montažni pogon obuhvaća radionice za izradbu dijelova brodske opreme (kotlovska, cjevarska, bravarska, limarska, električarska, stolarska, tesarska, mehaničarska, izolacijsko-bojadisarska, užarsko-jedrarska, tapetarska radionica, te ljevaonica i modelarnica). Pomoćni pogon obuhvaća radionice koje ne sudjeluju izravno u procesu gradnje broda, ali su nužne da bi se on uspješno odvijao; ovamo se ubrajaju radionice za održavanje pogona, energetski pogon, alatnica, pomoćna skladišta, sredstva unutrašnjeg transporta s garažama, plovni park i mornarska radionica. Za unutrašnji transport služe vagoni na industrijskom željezničkom kolosijeku, cestovne prikolice (na vlastiti pogon ili s vučnim traktom; nosivost 5 do 400 t), dizalice (mosna – u radionicama 5 do 80 t, u halama za izradbu sekcijâ do 100 t; portalna – za sekcije i opremu 100 do 2000 t; autodizalice – u skladištima 2 do 25 t; plovna 10 do 150 t), autokolica, viljuškari. Katkad se u brodogradilištu nalaze i tvornice pogonskih i pomoćnih strojeva i raznovrsne opreme. Danas je, međutim, u većini brodogradilišta potpuno napuštena vlastita proizvodnja strojeva i opreme, jer se to može mnogo učinkovitije proizvesti u specijaliziranim tvrtkama. Takva su brodogradilišta montažnog tipa, tj. nastoje što veći dio proizvodnje ugovoriti s drugim dobavljačima i ograničiti se samo na sastavljanje i provjeru broda. U brodove se tako ugrađuju raznovrsni proizvodi drugih industrija, pa mnoge zemlje, podupirući vlastitu brodogradnju, pomažu razvoj svojega sveukupnog industrijskoga potencijala. Posebna je djelatnost nekih brodogradilišta gradnja platforma i drugih plovnih objekata za istraživanje i iskorištavanje nafte, plina i drugih rudnih bogatstava mora i podmorja.
Brodograđevno umijeće na hrvatskoj obali razvilo se davno i drveni brodovi građeni u našim brodogradilištima bili su stoljećima vrlo cijenjeni. Kada je u brodogradnji drvo ustupilo mjesto čeliku, a vesla i jedra parnomu stroju, mnoga manja brodogradilišta na našoj obali nastavila su s gradnjom i popravcima drvenih brodova, a suvremeni brodovi počeli su se postupno graditi u brodogradilištima većih obalnih gradova.
U Kraljevici je brodograđevna djelatnost započela u XVIII. st., kada se 1729. za potrebe austrijske ratne mornarice počelo s gradnjom arsenala i brodogradilišta, isprva samo za popravak, a poslije i za proizvodnju ratnih brodova. God. 1835. izgrađen je prvi ratni parobrod. Od 1869. do 1880. izgrađeno je 17, a popravljeno više od 20 brodova. Brodogradilište je 1900. potpalo pod privatno remontno brodogradilište Lazarus, osnovano 1896. na Sušaku (nakon II. svjetskog rata preseljeno u Martinšćicu, danas je to remontno brodogradilište »Viktor Lenac«), a 1908. prešlo je u vlasništvo riječkog brodogradilišta Ganz-Danubius. God. 1902. izgrađen je za ratnu mornaricu prvi čelični brod na sjevernoj obali Jadrana, a 1906. i plovni dok. U Kraljevici su se uglavnom gradili brodski trupovi, a opremali su se u Rijeci. Nakon stagnacije u poratnom, aktivnost se ponovno razvila u razdoblju 1930–35., kada 1930. brodogradilište preuzima engleska tvrtka Yarrow & Co. Godine 1936. fuzionirala su se brodogradilišta u Kraljevici i Splitu u tvrtku Jadranska brodogradilišta. Nakon II. svjetskog rata brodogradilište u Kraljevici praktički je sagrađeno iznova, s tri navoza, opremnom obalom i plovnim dokom.
U Rijeci je u drugoj polovici XIX. st. osnovano brodogradilište Cantieri e bacini Howaldt & Co (današnji »3. maj«). To je brodogradilište preuzeo 1906. budimpeštanski koncern Ganz-Danubius, kako bi se omogućilo madžarsko sudjelovanje u izgradnji austrougarske ratne flote. Novi vlasnik bitno je proširio pogone, tako da je brodogradilište imalo 5 navoza, od kojih 2 od 180 m, 2 od 140 m i 1 od 120 m. Na njima su do 1918. izgrađeni mnogi ratni brodovi, od kojih su najveći bili Szent István (20 000 t) i krstarice Helgoland i Novara. Između dvaju ratova brodogradilište je promijenilo ime u Cantieri navali dell’ Adriatico i sa smanjenim kapacitetom i s manjim brojem radnika (oko 1000) gradilo ratne i trgovačke brodove, a za pomanjkanja brodograđevnih radova razne čelične konstrukcije, vagone i ostale proizvode metalne industrije. U II. svjetskom ratu brodogradilište je teško stradalo, ali je nakon temeljite obnove postalo naše najveće i najbolje opremljeno brodogradilište osposobljeno i za proizvodnju brodskih Dieselovih motora.
Austrija je 1856. počela na obali u Puli graditi pomorski arsenal, a na otoku Uljaniku brodogradilište, koje i danas nosi ime Uljanik. Osim ratnih brodova, u posebnome suhom doku tog brodogradilišta izgrađeno je više plovnih dokova, od kojih je najveći od 23 000 t. Nakon 1918., pod Italijom, to je brodogradilište pretežito služilo za popravak brodova, a posljednji je brod sagrađen 1927. Za talijanske okupacije Etiopije djelatnost je brodogradilišta oživjela, ali uglavnom samo za popravak podmornica. Nakon II. svjetskog rata brodogradilište je modernizirano, započelo je i s proizvodnjom brodskih motora, a danas je osposobljeno za gradnju i najvećih brodova tehnologijom porinuća dvaju brodskih dijelova i njihova spajanja u moru.
Nakon I. svjetskog rata u Splitu su domaćim kapitalom osnovana dva mala brodogradilišta, Marjan i Jug, koja su jedva preživljavala. God. 1931. francuska tvrtka Ateliers et Chantiers de la Loire preuzela je oba splitska brodogradilišta. Na mjestu brodogradilišta Jug podignuto je novo brodogradilište srednje veličine, u koje su preneseni strojevi iz Marjana. Ono je 1936. spojeno s brodogradilištem iz Kraljevice u tvrtku pod imenom Jadranska brodogradilišta, a 1939. pripojeno je tomu i remontno brodogradilište Lazarus sa Sušaka. Znatno oštećeno u II. svjetskom ratu, splitsko brodogradilište (današnji Brodosplit) obnovljeno je i prošireno, a u novije je doba uspješno u gradnji trajekata za prijevoz putnika i automobila.
U Malom Lošinju osnovano je 1850. brodogradilište u kojem je do kraja stoljeća izgrađeno 29 manjih parobroda, a do 1920. još 33. Na vrhuncu proizvodnje, oko 1913., zapošljavalo je i do 700 radnika. Danas se pretežito bavi remontom i gradnjom manjih brodova. Brodogradilište u Trogiru, na današnjoj lokaciji od 1943., posebno je uspješno u gradnji velikih plovnih dokova.
U Hrvatskoj tradiciju imaju i manja brodogradilišta, kakva su ona u npr. Mokošici, Sumartinu, Korčuli, Veloj Luci, Kantridi, Cresu, Malom Lošinju, Zadru (Kali), Šibeniku, Vranjicu, Betini, Krku, Puntu, Puli. Osim toga, postoje i mnoge brodograđevne radionice koje se bave gradnjom i popravcima brodica.
Ukupna nosivost i broj brodova izgrađenih u većim hrvatskim brodogradilištima od 1956. do 1999. iznosi: u brodogradilištu »3. maj« 6 157 413 t i 226 brodova, u Uljaniku 6 278 150 t i 178 brodova, u Brodosplitu 6 911 014 t i 224 broda, u Kraljevici 90 943 t i 136 brodova, u Trogiru 829 837 t i 90 brodova. U posljednjih deset godina, zbog objektivnih poteškoća te prilika na svjetskom tržištu, većina hrvatskih brodogradilišta bilježi značajan pad proizvodnje te traži načine za nastavak rada.
